Alen Crnogorčević: Problemi me tjeraju da učim i napredujem

Videograf i jedan od mladih ljudi koji je sebi praktično kreirao posao, Alen je jako rano, još u srednjoj školi počeo da se bavi fotografijom i videom. Te vještine su mu omogućile da zaradi za studij, koji čak i nije bio vezan za video. „Većina ljudi koji se bave ovim poslom to porede sa ovisnošću: kad jednom počneš da radiš s kamerom i počneš nešto da stvaraš, tu si – gdje si. Nije više važno za šta si se školovao i jesi li se školovao, uvijek ostaneš tu. Tako sam i ja ostao u tom poslu.“ – kaže Alen.

Karakteristika Alenovog primjera je i njegova podrška mladima i djeci koji su od njega učili i preuzeli strast prema videu i stvaranju. Sa stotinama djece je radio na produkciji njihovih autorskih kratkih filmova, a jedan od najdražih primjera mu je bila radionica sa djecom iz sarajevskog Centra za slijepu i slabovidnu djecu. „Imao sam sreću da jako mlad upoznam jako dobre i sjajne ljude. S njima sam počeo raditi i oni su mi dali priliku, iako sam u to vrijeme bio „zelen“ i nisam imao pojma o tome. Kad ti neko da šansu, poželiš da i ti nekome pomogneš – bar onome ko želi da se bavi ovim poslom, bar onoliko koliko ja mogu pomoći svojim znanjem i iskustvom.“ Alen smatra da je saradnjom s UNICEF-om imao posebnu sreću da radi sa djecom. „Nekome bi zvučalo nevjerovatno kad čuje da smo sa djecom iz Centra za slijepa i slabovidna lica pravili filmove, i to super male filmove! Pričamo o djeci koja ne vide dobro ili ne vide nikako. To je jedna od interesantnih stvari koje sam ja doživio u ovoj svojoj karijeri, od sad skoro 20 godina.“

Naravno da je tokom tih godina bilo problema koji su izgledali nerješivi, pored izazova rada sa djecom s teškoćama, sa kojima je Alen postigao i sjajnu komunikaciju i dobre rezultate. „U ovom poslu je gotovo svaki dan neka nepremostiva situacija, ali to je upravo ono što mene tjera da radim i da napredujem.

Nebrojeno puta mi se dogodilo da dogovorim posao, preuzmem zadatak, a nemam pojma kako ću to uraditi. To te natjera da provedeš pet noći zaredom i ne spavaš nikako, da naučiš neke stvari – da bi mogao da odgovoriš na zahtjeve klijenta. Čak i nakon 20 godina iskustva, dešavaju mi se takve situacije.“ Alen je uvjeren da su upravo takvi izazovi ono što ga tjera da postaje bolji i bolji svaki dan. „Nekad je to stresno, nekad naporno, nekad dosadno. Svaki je posao takav, a pogotovo ovaj gdje je konkurencija ogromna i gdje se tehnologija kojom radiš razvija nevjerovatnom brzinom: moraš stalno učiti nešto novo, da bi bio konkurentan i da bi bio interesantan s onim što nudiš.“

Alenu je jedno od najdražih iskustava u karijeri bio upravo rad sa djecom, pogotovo s djecom s teškoćama, jer su to djeca koja ne dobijaju puno prilika. „Kad radiš sa tom djecom, nema rizika da ćeš se „ofirat“ – ta djeca daju „sve na sto“ i stvara se super odnos i sjajno je raditi takve stvari.“

Kad razmišlja o svojih 20 godina i nekome ko tek namjerava da se bavi sličnim poslom, ili se tek nalazi u situaciji da osjeća interes koji je Alen imao prije 20 godina, Alen poručuje: „Iako mi je teško da sebe zamislim u situaciji da nekome „pametujem“, želim početnicima poručiti sa slušaju nekoga ko je već u poslu. Ja sam znao sjediti iza ljudi koji nešto rade, gledati i šutiti. Samo gledaš – što se kaže, kupuješ zanat. Nikad ne treba misliti da sve znaš, i to važi za bilo koji drugi posao. Uvijek ima neko ko zna neki fol bolje od tebe.“ Mladima bi poručio da budu pristupačni i da budu svjesni da sigurno ne znaju sve. „Dozvoli da ti pomognu ljudi koji žele. Saslušaj ih. Skupi znanje s raznih strana i to će postati vještina koju na kraju možeš da prodaš.“ Alen podsjeća da je zapravo krajnji cilj sticanja vještina – prilika da se to na kraju unovči. „Za nekoga ko je na početku, uvijek savjetujem da posluša one koji su već u poslu, da ne udara glavom od zid svaki put, nego da pokuša izbjeći greške koje se mogu izbjeći.“

Alen vjeruje da kvalitet dolazi do izražaja, bez obzira na konkurenciju i siguran je da učenje i usavršavanje imaju smisla. “Generalno je bitno da budeš pristupačan, da ne mistificiraš posao kojim se baviš. Ponekad su tome skloni ljudi u IT-u ili video produkciji – čak vole predstaviti da je to nešto na nivou atomske fizike. Zapravo treba biti pristupačan i izaći u susret klijentu, i obratno – klijent tebi – i tako se stvaraju konekcije. Znači bez prepotencije i arogancije.“ Alen vjeruje da je takav pristup garancija za opstanak u poslu. „Ne želite klijentima stvarati stres, pa da vas izbjegavaju pozvati, u strahu da će opet dobiti pametovanje.“

Ne samo u poslu, Alen vjeruje da je dobro biti pristupačan i na cesti, da se ljudi ne bi ustručavali nekoga zaustaviti. „Doduše, kao čovjek od dva metra i 140 kilograma, ne mogu očekivati da će me ljudi baš tako voljno zaustavljati na cesti. Ipak se trudim biti pristupačan ljudima s kojima surađujem.“ – čak i kad su odnosi s klijentima izazov – „Bude naravno situacija i klijenata, kad nazovu kad bih najradije pojeo i slušalicu i kompjuter i kameru, i klijenta i sve. Ipak moraš ‘iskulirat’, naći načina da ‘ishendlaš’ takve stvari. Sigurno se to desi tri do četiri puta godišnje, da naletiš na klijenta koji te ‘od života rastavi’. Onda sebi kažeš: to mi je posao, on me plaća, i daj da to završimo. Nema smisla da se svađaš i da se nerviraš.“